Sažetak

Kao sastavni dio reproduktivnih procesa biote nekoliko vrsta biomova šuma, grmlja i travnjaka, divlji požari godišnje spaljuju oko 3.400.000 km² obraštene površine Zemlje [1]. Iako se radi o iznimno složenom fenomenu, povezanom ne s jednim, već s nekoliko zemaljskih sustava, ljudske aktivnosti izravno i neizravno mijenjaju učestalosti, intenzitete, ozbiljnosti i ponašanja šumskih požara — na štetu kako okoliša tako i društva. Nigdje se to ne osjeća snažnije nego na sučelju divljine i urbanog prostora, koje, ugošćujući otprilike trećinu nacionalnog stanovništva i 40% stambenog fonda zemlje, predstavlja najbrže rastuću vrstu korištenja zemljišta u kontinentalnim Sjedinjenim Američkim Državama. Na mjestu gdje se arhitekture otporne na vatru susreću s područjima sve podložnijim požarima, gubitak ljudskih života, imovine i izvora egzistencije uzrokovan nizom kompleksa šumskih požara razmjera bez presedana u živom sjećanju stvorio je hitnu potrebu za preispitivanjem izazova suživota s vatrom kao vitalnim krajobraznim procesom. Kao plod transdisciplinarnog istraživanja koje je objedinilo stanje znanja iz tako raznolikih područja kao što su znanosti o vatri, ekologija i šire geoznanosti; informacijske, komunikacijske i računalne tehnologije, kako digitalne tako i biološke; evolucijski, pametni i živi materijali, arhitekture i urbani sustavi; filozofija, antropologija, psihologija i oblikovanje politika, ova disertacija predstavlja novu paradigmu za sučelje divljine i urbanog prostora, modeliranu prema biokemijama, ponašanjima i sustavima flore prilagođene vatri i požarnim režimima koje ona oblikuje. Prenoseći biomimetiku s razine vrsta na razinu sustava, i oslanjajući se ne na generičke predodžbe o prirodi i njezinu funkcioniranju, niti na pretpostavke općenito, već na rigorozno ispitivanje međudjelovanja biotičkih i abiotičkih procesa od molekularne do krajobrazne i planetarne razine, te kroz kako ljudske tako i geološke vremenske skale, raspravlja se o nekoliko izvornih teorijskih i tehničkih arhitektonskih i urbanih koncepata, zajedno s njihovim mogućim primjenama i implikacijama unutar i izvan sučelja divljine i urbanog prostora. Integrirajući spoznaje iz lokalnih i globalnih autohtonih i drevnih kultura vatre, nalazi zaključuju da nije samo moguće pomirenje ljudskih i neljudskih sustava na sučelju požarima ugroženih divljih i urbanih područja, već da u njemu počivaju snažne ekološke, društvene i tehničke potencijalnosti koje zaslužuju daljnja istraživanja u nadolazećim godinama.

[1] Uz pozivanje na Willis et al., 2017.

Nastavite s Uvodom ovdje.

Doktorska disertacija dostupna je i u PDF formatu te se može preuzeti u nekoliko dijelova putem platformi Academia i ResearchGate.

Imajte na umu da su slike i ilustracije uklonjene iz digitalne verzije objavljene na ovoj internetskoj stranici, ali su uključene u PDF datoteke dostupne putem gore navedenih poveznica.

Bibliografska referenca: Sterry, M. L., (2018) Panarchistic Architecture: Building Wildland-Urban Interface Resilience to Wildfire through Design Thinking, Practice and Building Codes Modelled on Ecological Systems Theory. PhD Thesis, Advanced Virtual and Technological Architecture Research [AVATAR] group, University of Greenwich, London.